Kao 19-godišnji mladić u ratnom Vukovaru, Boro Rađenović samo dva tjedna prije pada grada, ranjen je u obje noge. U konvoju ranjenika izveden je iz Vukovara no, nažalost spasa za lijevu nogu nije bilo, amputirali su je u koprivničkoj bolnici. Osamnaest godina kasnije Rađenović na Svjetskom prvenstvu u atletici za osobe s amputacijama, u kolicima i niskim rastom u indijskom Bangaloreu osvaja zlato u bacanju kugle iz postolja! Bacanjem kugle počeo se baviti tek godinu dana ranije, u studenom 2008. godine, a nastup u Bangaloreu bio je njegov prvi nastup za hrvatsku reprezentaciju na kojemu je premoćno pobijedio bacivši kuglu na 12.50 metara i tako donio Hrvatskoj peto zlatno odličje. Sve je počelo zahvaljujući dugogodišnjem prijatelju Darku Kralju, olimpijskom i svjetskom prvaku, te svjetskom rekorderu u bacanju kugle, koji ga je u nekoliko navrata poticao da se priključi treninzima. Bila je to dosta teška odluka za mene jer je bavljenje sportom iziskivalo odricanja dosadašnjih navika, discipliniraniji način života i ulaganja mnogo truda na što, moram priznati, nisam bio naviknut. No, pokušao sam i danas ne mogu zamisliti da vodim drugačiji život. U ovom sportu konačno sam našao sebe. Ustajanje u sedam, jutarnje treniranje bacanja kugle i popodnevni treninzi u teretani ono je bez čega danas ne mogu zamisliti svoju svakodnevnicu, priča Rađenović. Kako u Puli djeluje samo jedna sekcija za osobe s invaliditetom u sklopu AK Istra, pridružio se AK Grubišno Polje, čiji je član i Darko Kralj. Kao i većina sportaša u Hrvatskoj uspio je samostalno, bez ičije financijske pomoći, ali uz veliku potporu obitelji, prijatelja i ljubitelja sporta te trenera Ivana Ivančića za kojega kaže da mu je kao otac. S njim je užitak raditi, a njegov entuzijazam, predanost poslu i upornost jednostavno vas tjeraju da budete najbolji. Pred njim je, kaže, teška godina, puna odricanja i napornih treninga ukoliko želi ostvariti svoj cilj i osvojiti novo zlato na idućem Svjetskom prvenstvu 2011. u Novom Zelandu, a potom i ostvariti svoj glavni cilj, srušiti rekord na para olimpijadi u Londonu 2012. – San mi je, kao i svakom sportašu, krov svijeta i rušenje rekorda od 14,28 metara. Nije nemoguće, ali treba puno rada i truda no, ako ne uspijem neću biti razočaran, jer ću znati da sam dao maksimum sebe, priča Rađenović. Kaže kako je sada na dobrom putu da ostvari svoj san, a jedino što bi ga moglo zaustavit na putu ka uspjehu su ozljede. - Sam tijek treninga i pripreme za velika natjecanja za osobe s invaliditetom je težak. Treniram dva puta dnevno, šest dana u tjednu, a kako su osobe s invaliditetom same po sebi dosta rizična skupina, nepredviđene ozljede znaju se često događati. Nakon odlaska iz Vukovara, dugog oporavka, prihvaćanja situacije u kojoj se našao te turbulentne dvije godine života, 1993. godine doselio se u Puli, oženio i dobio troje djece. No, unatoč tomu što u Puli živi velik dio svog života, nakon sjajnog uspjeha na Svjetskom prvenstvu u studenom prošle godine, izostalo je priznanje grada kojeg doživljava kao svoj.- Mogu to razumjeti, ipak sam ja ovdje došao, no, malo razočarenje i gorčina uvijek ostanu, kazao je Rađenović. (izvor: iPress, IV)
0 komentari:
Objavi komentar